STIFFova radionica ▷ Osvrt na film Ruka u Ruci

ENGLISH

U susret novom festivalskom izdanju odlučili smo se prisjetiti i nekih prošlogodišnjih filmova i to kroz radove studenata koji su pohađali STIFFovu radionicu pisanja filmske kritike pod vodsvom Deana Durića. Studentica Andrea Borović se osvrnula na kratki igrani film Ruka u ruci, Ignacia Tataye iz Španjolske.

MANO A MANO / RUKA U RUCI
(2014, režija: : Ignacio Tatay)

tekst: Andrea Borović

posterOtuđenje od drugih ljudi postao je lajt motiv današnjega mizantropskog društva. Međutim, definiranje otuđenosti u suvremenoj okolini ne smije se poistovjetiti sa egzistencijalističkim otuđenjem gdje je samoća bila jedini dobar izbor za čovjeka koji ju je svjesno odabrao radi spoznavanja vlastitoga sebstva i koji se uzdignuo od svih onih društvenih normi koje su ga kočile u umnom razvoju. Danas govorimo o lažnom otuđenju jer ga prihvaćamo u drugačijem smislu riječi nego što se njime služio egzistencijalistički čovjek. Lažnom zbog toga što nikad nismo sami. A zapravo većinu vremena jesmo. Mi premještamo život u simulirani međuprostor između nas i ostalih, odnosno, najčešće djelujemo u virtualnom svijetu i konstruiramo ono što bismo htjeli biti. Taj izgubljeni kontakt sa realnošću i drugim ljudima doveo nas je do usamljenosti i nesnalaženja u stvarnoj okolini u kojoj jednostavno nema vremena za zbližavanje. Svakodnevno se krećemo kroz prenatrpanu masu, a istovremeno ne vidimo nikoga. Ovo je samo jedan primjer lažnoga otuđenja i lažne samoće, primjer „normalnoga“ života čovjeka dvadeset i prvoga stoljeća. Možemo promisliti o tome koliko puta smo se susreli s nekom nepoznatom osobom u gradu, slučajno se dodirnuli ramenima, gurnuli u naletu gužve ili sjedili nasuprot njoj u prepunim autobusima, raznim čekaonicama, restoranima… Je li nam se taj anonimni pojedinac utkao u sjećanje? Ili baš uvijek ostaje neprimjećen?

Upravo o takvoj problematici progovara izvrstan španjolski kratkometražni film Mano a Mano (Hand in Hand) redatelja Ignacija Tataya. Za mjesto radnje odabran je javni gradski autobus, simbolično prijevozno sredstvo koje predstavlja trenutnu povezanost totalnih stranaca u kratkim trenutcima zajedničkih putovanja koji se na kraju račvaju u drugim smjerovima. U autobusu se nalaze i Ona i On, mladi par koji su ujedno i glavni akteri filma. Njihova imena ostaju neotkrivena jer su i oni u početku uklopljeni u tu masu ljudi prezasićenim svojim vlastitim problemima. Njih dvoje međusobno su potpuni stranci koji stoje jedno pored drugoga. U trenutku naglog kočenja autobusa, muškarac slučajno „odgurne“ djevojku koja ga tada zapaža i primjećuje da je riječ o vrlo naočitom tipu te se odlučuje za jednu igru zavođenja u kojoj se dodiri nastavljaju.

Ruka djevojke i ruka mladića postaju simboli upoznavanja i prepoznavanja koji na kraju kulminiraju u fatalnu seksualnu privlačnost. Radi se o priči koja je zapravo većim dijelom lišena dijaloga koji se pojavljuje tek na samom kraju filma, a ipak fluidno i razumljivo teče. U tome bitnu zaslugu ima vrlo dobar rad s kamerom. Ne samo što je odabrana dinamična kamera, snimana rukom i koja tako doprinosi uvjerljivosti priče, cijelim filmom dominiraju krupni planovi u svrhu promatranja emocija i postizanja svega onoga psihološkoga u liku. U nekim trenutcima krupni plan prelazi i u detalj, na primjer, kada se želi uhvatiti trenutak u kojem trnci prolaze kroz kožu. No, i reduciranost dijaloga također ima simboličku funkciju jer sugerira na kronični nedostatak iskrenoga razgovora među današnjim ljudima. Zbog toga se „razgovor“ glavnih aktera temelji na osjetilima vida, opipa i mirisa a rezultira dugim poljupcem. Ta njihova, naizgled animalna, seksualna žudnja završava u trenutku kada se ona „budi“ iz tog savršenog sna i shvaća da se zapravo radi o čovjeku koji je tjelesno „nesavršen“, o čovjeku kojemu nedostaje jedna ruka. Tu se sada pojavljuje druga problematika filma, a to je društveni status čovjeka s invaliditetom. Nakon početne preneraženosti koja je mladiću dala znak da se povuče iz takve „igre“ i napokon iziđe iz autobusa, ostali putnici se sada pretvaraju u objektivne promatrače djevojčinog daljnjeg djelovanja. Je li moguće da isto ljudsko tijelo istovremeno i privlači i odbija? Hoće li slijediti svoje unutarnje instinkte ili prihvatiti nešto što društvo smatra odbačenim? Hoće li shvatiti da su tjelesne nesavršenosti mnogo nevinije od onih karakternih? Hoće li, na kraju krajeva, izići iz busa i trčati za njim? Tražiti oprost i započeti novo upoznavanje? Gledatelji će odgovore pronaći na kraju filma dok se u pozadini čuje Brenda Lee koja pjeva „Im sorry, so sorry that I was such a fool. I didn’t know love could be so cruel…“

Film Mano a Mano na vrlo zanimljiv način postavlja ljudske odnose u prvi plan promatranja i eksplicitno djeluje na gledateljev intelekt. Uspješnim korištenjem prostora, rada kamere, dnevnom rasvjetom koji nameću realističnost ispričane filmske priče, kao i izvrsno odrađenim ulogama glumaca, film ispod jednostavne naracije krije današnju boljku uspostavljanja prvih kontakata s ljudima. Na jednoj strani stažisti u autobusu koji predstavljaju otuđenje suvremenoga čovjeka, na drugoj, glavni akteri, muškarac i žena, koji se izdižu iz svakodnevne rutine i jednim slučajnim susretom uspostavljaju naizgled neobično poznanstvo odbacujući riječi i koristeći samo trenutne osjećaje i vlastitu intuiciju koji se, vrlo često, na kraju pokazuju kao pravilan odabir.

ENGLISH

 

Categories: