STIFF Winners ▷ Orlando Javier Torres

ENGLISH

Dok iščekujemo početak ovogodišnjega Međunarodnoga studenskoga film festivala, možemo pročitati ekskluzivni intervju s montažerem/redateljem filma Revolt/Pobuna, Orlandom Javierom Torresom, koji je na prvom izdanju STIFF-a dobio nagradu za najbolju montažu. Orlando je redatelj, scenarist i editor iz Portorika. Trenutno živi u New Yorku od 2012. godine kada su ga primili u MFA filmski program na Sveučilištu Columbia. Radio je na mnogim projektima, a sada ima u pripremni i nove. S nama je podijelio neke savjete i stavove u procesu stvaranja filma.

revoltFilmovi se razvijaju i mijenjaju kroz kreativni procesponekad drastično tijekom samog procesa montaže. Često je vrlo teško pomiriti razliku između onoga što smo željeli postići i krajnjeg rezultata. Kako ste vi to doživjeli i kako to prevladavate?

Kada krenete stvarati film, sami ste sa svojim idejama. Imate vrlo specifičnu viziju i doslovno možete zamisliti cijelu stvar u svojoj glavi. S jedne strane to je dobro, budući da omogućuje da budete precizni u ostvarivanju vašeg cilja, ali može biti i opasno ako se zaljubite u tu viziju, koja nije film, već samo ideja. Filmovi nastaju zajedničkim radom mnogo ljudi i više faktora utječe na krajnji rezultat, između ostalog tu su glumačke izvedbe, kamera, nezgode, lokacije…nijedan od njih nije 100% u vašim rukama, ali vi ih pokušavate uskladiti sa svojim željama kako najbolje znate i umijete. Mislim da je ključno shvatiti dane snimanja kao samo jedan dio procesa istraživanja, a ne kao mjesto gdje dođete izbaciti sve ono što vam se motalo po glavi mjesecima, pa čak i godinama. Morate se znati igrati, izmijeniti izvornu ideju i prihvatiti situaciju ako ne funkcionira. Tako možete na licu mjesta porazgovarati sa svojim suradnicima i doći do rješenja. Ponekad vam ne uspijeva zaključati scene, odnosno kordinirati mizanscenu- kretanje i položaj glumaca i oni (vaši suradnici)  to osjete, budući da scena ne izgleda prirodno. Ako dođe do takve situacije i vi kažete glumcima da to odrade prema vašoj zamisli (jer ste se dosjetili dobrog pokreta kamere, ili neke intelektualne ideje), to smatram pogrešnim – osim ako slučajno niste genije, kojih nema vrlo mnogo. Ako ipak poslušate savjet i odlučite se za novu ideju (uz pomoć svojih glumaca, direktora fotografije, itd.), shvatit ćete da se timski rad isplati. Osim toga postoje i druge stvari koje se primijete samo tijekom montaže (a s vremenom, nadajmo se, i na samom setu), poput lošijeg drugog pokušaja ili pokreta kamere koji bi mogao biti bolji da ga nisu pokvarili tehnički nedostaci (pogotovo zbog malog budžeta s kojim mnogi od nas raspolažu). Kada se ove stvari meni dogode, volim se udaljiti od situacije, ne miješati se u nju neko vrijeme, ali onda se vratiti i biti nemilosrdan prema vlastitom radu. Priča i glumačke izvedbe su najvažnije, sve ostalo je sporedno. Vi možete imati sjajnu rečenicu, dobru šalu u komediji, ili izvrstan kadar koji predstavlja vaš stil – sve je to odlično, ali beskorisno ako ne služi priči (ipak sačuvajte sav materijal za svoj ogledni snimak). Nedavno sam upravo ovo doživio radeći na svom diplomskom filmu „The Least Worst Man“. Odlučio sam izbaciti scenu koju sam zaista volio i za koju sam mislio da je odlično izgledala, zato što jednostavno nije bila potrebna, i mogu reći da je film bolji bez nje. Mislim da je u ovakvim slučajevima najbolje, ako su vam na raspolaganju novac i vrijeme, prepustiti drugoj osobi da vam montira rad, posebno ako ste ga vi i napisali. Preuzimanje previše uloga na sebe može loše utjecati na vašu viziju.

a08d5d63e69fa9b06b69da2b46575b32_original

From left to right: Grip/PA/Actor Carlos, AC Raul, 1st AD Joel, Director Orlando, and DP Sean

Što čini produktivnu suradnju? Kako je vi nastojite unaprijediti?

Osnova produktivne suradnje je dobro razumijevanje: s glumcima, direktorom fotografije, pa čak i asistentima producenta. U idealnom slučaju svi smo tu kako bismo snimili isti film. Prva stvar koju ja želim ostvariti je da se svi oni osjećaju sigurno, a nikako atmosferu u kojoj ideje nisu dobrodošle. Inače sam pričljiv i prijateljski nastrojena osoba, pa sam takav i na setu. Znam da ima autoritativnih i zastrašujućih filmaša, i taj stav sigurno funkcionira u nekim slučajevima, ali osobno samo želim da se svi osjećaju dobrodošli. Vrlo je korisno pronaći temelj filma i objasniti ga svojim najbližim suradnicima (glumcu, direktoru fotografije, scenografu, skladatelju, itd.). Taj sam pristup naučio čitajući knjigu Elia Kazana „Notes on Directing“. Ukratko, shvatite koja je temeljna ideja cijelog filma i pokušate je objasniti i raspraviti sa svojim suradnicima, no možda ne sve detalje, kako bi i oni mogli pridonijeti sa svojim vlastitim idejama i konceptima. Kad god vam se dogodi da ne znate kako dalje, možete se vratiti na tu srž svega koja će, nadajmo se, dati sve odgovore. Druga odlična stvar koju sam naučio je postavljanje određenih granica koje se prirodno uklapaju u priču. Na primjer, odluka da se u filmu neće koristiti ručna kamera, i da širina neće biti veća od 35 mm. Mislim da vam takve stvari zaista daju stvaralačku slobodu, umjesto da vas koče, budući da rad dobiva svoje značenje onda kada precizno donosite odluke.

Čime se trenutno bavite?

Ove sam godine diplomirao i upravo završio postprodukciju svog diplomskog filma, tako da ga uskoro namjeravam slati na festivale gdje će se, nadam se, prikazivati na sjajnim mjestima, i gdje ću upoznati super ljude i podijeliti svoj rad s istomišljenicima. Osim toga radim kao honorarni montažer u New Yorku i prerađujem scenarij za dugometražni film smješten u Puerto Ricu, kako bih počeo raditi na njemu i tako snimio svoj prvi dugometražni igrani film.

 

Categories:

a08d5d63e69fa9b06b69da2b46575b32_original